U Poljskoj se uzgaja osam izvornih pasmina konja, a uz njih arapski i engleski punokrvnjaci, čiji poljski uzgoj ima svjetski ugled. Matične knjige svih tih pasmina vodi Poljski savez uzgajivača konja.
Niže ćete pronaći vodič kroz ono što u poljskoj staji doista možete sresti: od konika polskih i hucula do sportskih konja – a na kraju i gdje svaku od tih pasmina vidjeti uživo.
Pasmine uzgojene u Poljskoj
Konik polski
Najizvorniji od poljskih konja: 130-140 cm u grebenu, uvijek mišje boje, s tamnom jegulja-prugom uzduž leđa i prugama na nogama. Potječe od divljih šumsko-stepskih konja i iznimno je otporan – zimuje pod vedrim nebom i hrani se onime što pronađe. Uzgoj se odvija na dva načina: rezervatski, u poludivljim uvjetima, i stajski. Pod sedlom i u zaprezi koristi se u rekreaciji, agroturizmu i hipoterapiji.
Hucul (huculski konj)
Konj planina, oblikovan u Istočnim Karpatima. Mjeri 132-147 cm, zdepast je, s čvrstim kopitom i iznimno sigurnim korakom u terenu. Proslavio se blagom naravi i izdržljivošću – sposoban je nositi jahača danima po strmim stazama. Za tu je pasminu nastala vlastita provjera radne sposobnosti, huculska staza, odnosno trasa terenskih prepreka. Danas je jedan od najčešćih izbora za planinska izjahavanja i hipoterapiju.
Malopoljski konj
Poljski polukrvnjak s izraženim udjelom arapske i engleske krvi, koji obično mjeri 155-165 cm. Plemenitog je tipa, suh, s dobrim kretanjem i mirnom glavom. Nastao je na jugu zemlje kao univerzalan konj i takav je i ostao: koristi se u rekreaciji, eventingu, zaprezi i preponskom jahanju na nižim razinama.
Velikopoljski konj
Pasmina stvorena 1964. godine spajanjem uzgoja poznanjskih i mazurskih konja. Velikopoljski konji mjere 158-168 cm, kalibarski su i poslušni u radu. Desetljećima su činili jezgru poljskog konjičkog sporta – danas ih srećemo u preponskom jahanju, dresuri, eventingu i zaprezi.
Šleski konj
Najteži od poljskih toplokrvnih konja, koji potječe iz oldenburškog i istočnofrizijskog uzgoja. Mjeri 155-170 cm, ima čvrst kostur i impozantan, visoko nošen vrat. Pojavljuje se u dva tipa: plemenitom, za pod sedlo, i masivnijem, za rad. To je prije svega zaprežni konj – poljski dvopregovi utemeljeni na šleskim konjima godinama pobjeđuju na međunarodnoj sceni.
Poljski plemeniti polukrvnjak (sp)
Najmlađa poljska pasmina i ujedno ona na koju se najčešće misli kada netko govori o „poljskom sportskom konju”. Matična je knjiga otvorena 90-ih godina i namjerno dopušta priljev krvi zapadnih sportskih pasmina – hanoveranske, holsteinske, oldenburške, KWPN ili Selle Français. Rezultat su konji visine obično 165-172 cm, uzgajani s naglaskom na prepone, dresuru i eventing.
Poljski hladnokrvnjak
Radni konj: masivan, miran, blaga temperamenta, mjeri 150-165 cm uz impozantnu masu. To je najbrojnija pasmina poljskog uzgoja. Unutar nje su u programe zaštite genetskih izvora uvrštene dvije regionalne varijante: sokólska (Podlasje) i sztumska (Powiśle), teže i kalibarskije. Osim rada u poljoprivredi i šumarstvu, sve se češće koristi u rekreacijskim zapregama.
Felinski poni
Jedina poljska pasmina ponija, uzgojena u Felinu kraj Lublina uz sudjelovanje velških ponija, hucula i arapskih konja. Ne prelazi 147 cm u grebenu, blag je i voljan za rad, zbog čega je postao tipičan konj za djecu i mlade – u jahačkim školama, rekreaciji i u zaprezi.
Poljski uzgoj svjetskih pasmina
Arapski punokrvnjak
Nije riječ o poljskoj pasmini, ali poljski uzgoj arapa pripada najvrjednijima na svijetu. Ergela u Janówu Podlaskom djeluje od 1817. godine i zajedno s Michałowom i Białkom desetljećima prodaje konje na aukcijama koje privlače kupce iz cijelog svijeta. Arapi su suhi, otporni i iznimno izdržljivi – odatle njihova dominacija u daljinskom jahanju.
Engleski punokrvnjak
Punokrvnjak, dakle trkaći konj: 155-170 cm, lagan, goleme brzine. U Poljskoj se uzgaja s obzirom na utrke koje se održavaju ponajprije na varšavskom Służewcu. Nakon završetka trkaće karijere mnogi punokrvnjaci dolaze u sport – najčešće u eventing i prepone – te u rekreaciju, iako zahtijevaju iskusnog jahača.
Strane pasmine u poljskim stajama
Uz domaći uzgoj u poljskim ćete stajama vidjeti ponajprije konje uvezene s naglaskom na konkretnu disciplinu:
- sport – hanoveranski, holsteinski, oldenburški, vestfalski, KWPN, Selle Français i BWP;
- western – quarter horse, paint horse i appaloosa;
- poniji – velški, shetlandski i haflinger, uglavnom u jahačkim školama;
- izložbeni i rekreacijski konji – frizijski, andaluzijski (PRE) i tinkeri.
Pasminu nećete prepoznati samo po izgledu. Odlučuje zapis u putovnici konja koju izdaje uzgojni savez – ondje ćete pronaći naziv pasmine, broj u matičnoj knjizi i rodoslovlje.
Gdje te konje vidjeti uživo
Većina poljskih pasmina ima svoja središta koja se mogu posjetiti:
- Janów Podlaski i Michałów – arapski punokrvnjaci;
- Popielno – konici polski u rezervatskom uzgoju, na slobodi;
- Odrzechowa – hucul;
- Książ – šleski konji; Racot – velikopoljski;
- Pastuharna u Sierakówu – s muzejem kočija i uzgojne tradicije.
Sažetak
Poljski uzgoj nije jedna specijalizacija, nego nekoliko usporednih: primitivni konici polski i huculi u programima zaštite, malopoljski i velikopoljski konji kao univerzalna baza, šleski u zaprezi, plemeniti polukrvnjak u sportu, hladnokrvnjaci u radu, a uz njih arapi i punokrvnjaci svjetskog ugleda.
Pri odabiru konja za sebe ne gledajte toliko na naziv pasmine koliko na konkretnu jedinku: njezinu narav, školovanje i zdravlje. Pasmina govori što se statistički može očekivati – ali s vama će raditi onaj konj kojega imate pred sobom.
